MIHOVIL RAĐA - PICIGIN
Picigin je jednostavna, društvena, zdrava i zabavna športska igra omiljena splitskoj mlađariji. Splićani kažu da je "jedina na svitu". Nastala je na pješčanom plićaku kupališta Bačvice u Splitu nakon I. svjetskog rata, negdje oko 1923. g.
Naziv igre picigin, mišljenja smo, nastao je od talijanskih riječi "pizzicare con le dita", što u prijevodu znači "štipati prstima".
Naime, igrači su u začetku udarali loptu, jedan drugome, vrhovima ručnih prstiju, što je naličilo običnom štipanju. U prvom razdoblju picigin se igrao s velikom loptom koja se i mogla odbijati samo s prstima.
Riječ "pizzicare" znači i zadirkivanje jer se igra u početku shvaćala kao šala i zadirkivanje.
Tko je nadjenuo ime ovoj istinskoj (fetivoj) splitskoj igri i tko su njeni prvi stvaratelji, nije poznato. Vjerojatno to trebamo pripisati najmlađim Splićanima, poklonicima lopte (baluna) koji su, nadahnuti utjelovljenom splitskom športskom duhu, vješto i vječno oponašali i iskrivljavali tuđe riječi, pa su tako i "došli" do riječi - picigin.
Igra picigin sastoji se u udaranju ili odbijanju lopte rukom dvaju ili više igrača. Igrači mogu biti različitog spola, ali najviše je uspješan bio muški picigin. Igra počinje najprije postavljanjem igrača u krug, a zatim početnim udarcem lopte bilo kojeg igrača prema ostalima koji nastavljaju igru koja završava padom lopte u more.
Osnovni cilj picigina je vrlo jednostavan - lopta mora biti što dulje u zraku, bez pada u more, tako da se osuši.
Razumljivo je da je početni picigin započeo igrom dvojice igrača - jednog para, kojima se, postupno priključivalo najviše od 6 do 10 igrača. Time je igra, sama od sebe, postala ustrojena dogovorom o najosnovnijim pravilima. Tako se krug, u kojem su se igrači postavljali, određivao dogovorom, ovisno o broju igrača.
Picigin koji se u Splitu igra od početka 20-tih godina XX. stoljeća, s vremenom se dorađivao u ljepoti, borbenosti, atraktivnosti i stilu igrača. Također, s vremenom se i lopta smanjivala dok se nije zadržala na optimalnoj veličini od 6-7 cm u promjeru. Od više lopti birala se ona koja bolje odskaće.
Prve takve lopte stizale su iz inozemstva i nabavljale se u splitskim "butigama" (prodavaonicama) dječjih igračaka i športskih potrepština kao: u "butigi Žudinke" - Szali Jesurum (danas Trg braće Radić), kod Julija Davidsona (Ilićev prolaz), u dućanu Blaža Asića (Šibenska ulica) ili Darija Bonjola (Bognola) (Bosanska ulica).
Prema sjećanju Ante-Fifi Franetovića, jednog od ondašnjih igrača, mogla je to biti 1924. g., kada se picigin igrao po svim splitskim pješčanim uvalama, zadržavši se, gdje i započeo, u uvali Bačvice. U početku se igralo na dubini do koljena ili pliće stilom elegancije i gracioznosti bez žestine, vrškovima prstiju, s elastičnim odrazom, elegantnim skokom i padom u more, te mekim profinjenim udarcem lopte. Takav zabavni picigin kao i sadašnji, već "akrobatski", nije zahtijevao nikakvih troškova, jer se sve, osim lopte, i danas nalazi u zdravoj prirodi. Najbolje se igralo po bonaci, bez vjetra i valova, na što manjoj dubini koja je s vremenom došla do gležnja.
Igrati na maloj dubini, uz atraktivna bacanja zahtijevalo je od igrača hrabrost, elastičnost i veliku spretnost.
Što se tiče tehnike ona je stalno napredovala, tako da su se novopridošli igrači teško snalazili u igri s već uhodanim igračima. Pravi piciginaš mora imati izvrsna fizička svojstva, osjećaj za prostor i ritam igre, što se stjeće dužom praksom - igranjem.
Uhodane klape su teško primale nove članove, jer bi redovito "kvarili" igru. Stoga je piciginaško društvo - klape dugo vremena bilo "zatvoreno" - usko, tj. klape su imale svoj stalni sastav. Igrači su uživali u specijalnim "lekcijama" koje su zahtijevale elegantan skok i profinjeni udarac lopte rukom. Obično bi igralo po nekoliko vještih klapa koje bi se međusobno nadmetale u ljepoti akcija i dužini trajanja igre, te bi za uspjele akcije dobivale aplauz od prisutnih kupača.
Najmlađi piciginaši igrali su u skupinama tijekom dana, dok su postariji običavali odigrati svoju partiju od 12.30 do 13.30 sati, na stalnom mjestu, pred terasom restorana, ondašnjeg kupališnog objekta Bačvice, podignutog na drvenim sojenicama.
Za najboljeg igrača, među ovima smatrao se Ivo Kamber, sin bilježnika dr. Petra, utemeljitelja Rowing and Yachting Cluba "Adria" u Splitu 1890. g., a isticali su se: Aleard Kraljević, zvani "Agjelotto", zbog gracioznosti skoka, zatim Zvonimir Bešker, Ivo Čapeta, Galo Jukić, Ante Tonček Kaliterna, brat Fabjana i Luke, Sergije Katalinić zvani "Bomba" zbog visine od preko 2 m, Ante Kuzmanić, Petar vitezica, nekoliko igrača "Hajduka", kao braća Gazzari i drugi, a od žena gđica Ines Guina.
Za najmlađe piciginaše nema broja, jer vrlo su rijetki oni koji nisu igrali picigin, počevši od srednjoškolaca, studenata i športaša, do mladića iz težačkih i radničkih obitelji (fameja). Vrijedno je spomenuti poznatu klapu (grupu) splitskih studenata, koji su igrali picigin pod nazivom "Igra na žrtve", smatrajući je požrtvovnom, a to su bili kasnije: prof. Veljko Gortan (akademik), prof. Petar Kurir, inž. Vinko Mladina, Veljko Čulić (odvjetnik), koji je iz Francuske donosio, tada, najbolje gumene lopte kao i one za vaterpolo.
S vremenom lopte su postajale dragocjenost. Tražila su se optimalna rješenja za kvalitet lopte, pa čak i uz domaću proizvodnju, koju je osmislio splitski vulkanizer Petar Talajić, u svojoj radionici na Kazališnom trgu, u zgradi "Jelaska". Lopte je radio od zračnica automobilskih guma vrlo uspješno, pa su njegove lopte počele dominirati kao najprikladnije za picigin.
U ovom razdoblju do 1941. g. u igranju picigina izmijenilo se mnogo generacija koje su, postupno, unosile borbeniji duh igre udarajući loptu dlanom ruke, a zatim i glavom ili prsima unapređujući tehniku, stil i sadržaj igre. Oni najvrsniji znali su loptu udariti i ramenom. Tako je picigin postajao sve popularniji animirajući veliki broj kupača, posebno mladih, čime je postao sastavni sadržaj kupanja i rekreacije na moru.
Nadmetanje između pojedinih klapa - grupa stvaralo je uvjete za kreativni napredak picigina.
Klape su dobijale - imale i svoje nazive.
Sezona picigina normalno je završavala 30. rujna kada se kupalište zatvaralo, a tada bi piciginaši priredili veliku "Bakalaradu" na Bačvicama. Međutim igralo se i u zimskom razdoblju za sunčanih toplih dana.
Neki od prvih splitskih piciginaša
Ante-Fifi Franetović (1887.-1982.)
Ante Tonček Kaliterna (1895.-1985.)
Aleard Kraljević (1891.-1963.)
Zvonimir Bešker (1908.-2004.)