GLAVOMET

Glavomet igra pet igrača raspoređenih u krug, koji isključivo glavom dodaju balun jedan drugome, a atraktivnim skokovima nastoje spriječiti da balun dotakne površinu mora. U toj veoma vještoj i gotovo do savršenstva razvijenoj tehnici igre glavom, do danas ostaje nezaboravna šestorka: Zdravko, Stipe, Žila, Picara, Crni Lovre i Ćiro. Koliko su bili vrsni u toj igri glavom najbolje svjedoči podatak da su Zvizda i Stipe igrajući balun glavom, jednog jutra na plićaku Bačvica napravili 2500 naizmjeničnih udaraca glavom, a igra je potrajala oko 2 sata.

NOGBI

Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća napretkom tehnologije pojavio se novi tip lopte koja je bila od plastike i mnogo lakša od dotadašnjeg "mantela-buvela" koji je bio mnogo teži pogotovo u kontaktu s morem. To je omogućilo da se bosim nogama i na kopnu i u moru moglo igrati nogom mnogo lakše nego do tada, ali pogotovo u moru. Tako se nogbi počeo igrati odmah i to na pličaku gdje se igrao ragbi i picigin, što bi danas rekli da je pličak bio polivalentno igralište. Dva gola po cca 5 metara širine od grana tamarisa bile su branke gdje je stajao vratar. Dužina igrališta od 10 - 30 m. U polju je igralo još od 4 do 8 igrača na svakoj strani ovisno o broju prisutnih igrača. Lopta se nije smjela dirati rukama (osim golmana), odnosno važila su sva pravila kao i kod malog nogometa na kopnu. Jedina razlika bila je oštrina igre koja se tolerirala i manifestirala guranjem, bodičekom, kargavanjem i izolacije stražnjicom. Guranje i držanje rukama nije bilo dozvoljeno. Baš zbog toga, u žaru igre, i izbijale su najveće svađe da li se ruka koristila ili ne, odnosno je li bio faul ili ne. No i to je bila zabava.

Nogbi je od pedesetih do osamdesetih bio vrlo popularan, te se igrao skoro svaki dan od 12-14 sati.U drugoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća do početka devedesetih godina pojavljuje se nova generacija igrača koja svakodnevno prakticira igranje nogbija. Ta generacija igrača okuplja se oko najstarijeg igrača danas pok. Milana Fabjana, koji je slovio kao glavni motivator svakodnevnih okupljanja. Ekipe su najčešće brojile od osam do dvanaest igrača na svakoj strani. Igra se odvijala uz uzajamnu toleranciju igrača i obližnjih kupača. Do "tehnološkog preokreta" u igri došlo je sredinom osamdesetih kada su nakon ukora barba Luke Kaliterne, koji je primijetio da igrači nemilice čupaju grane okolnih tamarisa za potrebe stativa u igri, uvedene PVC cijevi kao stative. Od tada paket stativa postaje službenom prtljagom igrača koji ih revno donose na utakmice.

Danas, tradiciju nastavlja ekipa koja svaki vikend provodi na Bačvicama igrajući i rekreirajući se uz omiljeni nogbi.Više se ne igra na "velike branke", već na one nešto manjih dimenzija. U igri sudjeluju od pet do osam igrača u jednoj ekipi. Utakmice i dalje krasi žestina, glasni povici i burne prepirke, što je njihov zaštitni znak.

BALUN NA PIJESKU

REGBI

SKOKOVI SA TERASE KUPALIŠNOG OBJEKTA I SA KAVALA

1942 godine na kupalištu se pojavila jedna nova atrakcija, skokovi u more s najviše terase betonskog objekta. Vinko Jadrijević, već onda poznat kao Picara upustio se u skokove s najviše terase zapadnoga dijela objekta, ispod koje se nalazio restoran. Visina je znatna, svakako ne manja od osam metara. Sama po sebi, ta visina možda i ne bi predstavljala osobitu opasnost da je more bilo dovoljno duboko, da se nalazilo odmah ispod ruba terase i da terasa nije bila zaobljena. Skakač je zbog niskoga parapeta koji se nalazio na metar od ruba terase, morao uzimati zalet i trčati po rubu te se odbiti u zrak na zaobljenom dijelu terase, a da pri tome nije mogao vidjeti morsku površinu ispod sebe. Tek u posljednjem trenutku mogao je ocijeniti visinu s koje je skakao i horizontalnu udaljenost od mora. Tome je trebalo dodati i problem male dubine mora, koja je iznosila nešto više od jednog metra, najviše do metra i pol, ovisno o plimi i oseci. Za skok s te visine dubina je očito bilo premala, osim za posebno spretne skakače, koji su pri doticaju s morem znali odmah izviti tijelo i s malim radijusom okretanja izbiti na površinu. Pretpostavljam da bi skakači pritom ipak dotaknuli dno, koje je na tom mjestu, na sreću, pjeskovito.

Prema mojemu sjećanju, prvi je takav skok izveo Picara. Nedjeljom bi ta ekshibicija imala publiku od nekoliko stotina ljudi, koji bi pljeskom nagradili hrabrog skakača prilikom izranjanja na morsku površinu. Po završetku rata, na te su se skokove odvažili i drugi skakači: Nereo Devivi, Sergije Kargotić Pinček i još neki.

JEDRENJE NA DASCI