CROMETEO detaljna prognoza

GENERALNI SPONZOR

POKROVITELJI

MEDIJSKI POKROVITELJI


PODUPIRATELJI

POVIJEST


Naziv Bačvice javlja se još za mletačke vlasti, i to na službenim planovima i spisima u talijanskom obliku Boticelle. Iako je značenje te riječi jasno, podrijetlo joj nije protumačeno. Taj se naziv, međutim, odnosio samo na poluotok između gradske luke i današnjeg kupališta Bačvice, tj. na tzv. Katalinića brig, nazvan tako u 19. stoljeću prema obitelji Katalinić koja je ondje imala posjede i zgrade.

Sama uvala gdje se danas nalazi kupalište nazivala se Špalacijuni ili Spalaćuni. Pretpostavlja se da je naziv prvobitno glasio Spalatheolum, što je latinska deminutivna izvedenica od grčke riječi Aspalathos. Naziv Špalacijuni odgovara i nazivu "stupići", koji je u narodu uobičajen kao naziv za male čestice zemlje izdijeljene međašima, kojih je bilo mnogo u uvali Bačvice sve do početka 20. stoljeća.

Dugo vremena nikome nije palo na pamet da se kupa na mjestu prirodne uvale na kojoj je poslije nastalo javno kupalište. Čitav ambijent je sve do konca 19. stoljeća izgledao sasvim drugačije od današnjega. Uz prirodnu plažu nalazio se poljski put, svuda uokolo prostirali su se vinogradi, a težaci bi se kretali uskim puteljcima s magarčićem natovarenim bačvama ili nekim drugim teretom. Bilo je to pravo predgrađe grada, na koje se moglo stići jedino gardinierama, zaprežnim kolima ili, poslije, auto-omnibusima.

Prvi kupači u uvali su koncem 19. stoljeća bili članovi obitelji Bui i Paparelo-Rizmondo, koji su ondje sagradili svoje kuće. Prvo kupalište podigao je oko godine 1891. Ivan Košćina, jedan od najpopularnijih Splićana toga vremena. To prvo javno kupalište na Bačvicama činio je dugi drveni mul na drvenim stupovima zabodenim u pijesak, na čijoj su prvoj polovici bile kabine različite veličine.

Godine 1901. splitski tisak bilježi da su, posredovanjem presvijetloga biskupa, redarstvene oblasti i općine, političke vlasti ograničile sate kupanja radi obrane morala. Sada nijedan muškarac do 11 sati ne smije ući. Poslije toga sata ne smije nijedna žena. I pored toga kupalište je na dva dijela razdvojeno s ogradom preko visine čovjeka, a tu je bio i općinski redar. Ovom odredbom zadan je velik udarac zakupcu Košćini, a nije se ugodilo ni istom nježnom spolu premda se na njegovu obranu sve to činilo. Upravo od 11 sati ujutro pa do 13 sati te već od 16 sati do sumraka, bivalo je najviše kupačica, a osobito domaćica.

Ovisno o plivačkim sposobnostima svatko je imao svoje mjesto za kupanje. Neplivači bi se zadržavali oko sika zvanih Trotul i Kvadrat, a za plivače je bila Puzavica, Mala i Velika kavala, Karegeta, Mali i Veliki samar. Na Kavali je bio jedan kamen oblika glave kruha i po tome je taj kamen nazvan Panet.

Košćina je godine 1905. preuredio kupalište tako što je na kraju velikog drvenog mula sa 40 kabina izgradio dvokatnu kupališnu baraku s otvorenom lođom s tri lučna otvora na katu. S obje bočne strane barake izlazio je po jedan drveni mul sa po 30 kabina na svakoj strani, na jednoj strani za kupače, a na drugoj za kupačice. Plato pred barakom bio je uzdužno razdijeljen ogradom visine oko tri metra. Kupalo se strogo odijeljeno, što je i bio glavni razlog postavljanja visoke ograde. Na desnoj strani kupali su se muškarci, a na lijevoj žene. Na ogradi koja je dijelila mušku od ženske strane stajala je po sredini velika ploča s natpisom:

'Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja'

Godine 1915. valovi su srušili staro kupalište Koščine na Bačvicama. Drugi dan poslije nevremena pronađene su, negdje podno Šolte, samo razbijene daske kupališta.